Novi roman Vladimira Bojića
Pripovedanje bez pripovedanja. Moraćete da se pomučite i iz bujice skromno opisanih događaja, rekreirate vreme, mesto, ljude, događaje. Neće biti lako. I ne treba da bude. Devedesete u Beogradu su bile sve samo ne lake. Namerno nema bujnih opisa, produhovljenih paralela i analogija, intelektualne gimnastike i kulturnog aparthejda. Nema ničega što bi predstavljalo šum, samo sirovi, svirepi, odbljesci igre smrti i nepravde.
Priča o neki mladim ljudima koji prelamaju zlo kroz svoje život, kao što dijamant prelama sunčeve zrake.
Jedan niški psihijatar je o devedesetim, svojevremeno rekao: „Bolje i sistem vrednosti baziran na dolaru, nego da nema nikakvog sistema vrednosti – počnemo od najgoreg, pa ćemo se, valjda popraviti.“
Devedesete u Beogradu. Ili devedesete u petneaestom veku u Konstantinopolju. Ili bilo koje devedesete pre sloma civilizacije bilo kada, bilo gde. Ono važno što vredi preneti, ne krije se u stilu, jezičkim strukturama, tajnama poezije. Bol, strah, očaj, nasilje – zrače iz svakog ćoška. U dušama graviraju ožiljke pa se i najsunčaniji dan doživljava kao pomrčina. Ljudi ne žele da vide ono što je stvarno, pozajmljuju oči duše, pa im se čini da gledaju nešto što bi želeli da postoji. A u vrtlogu obrnute logike, negativne selekcije, užasa i zabluda, lako može da ti se učini da je to priča o tebi. O tebi kojeg nije spasio anđeo čuvar.
Ako sretneš tog niškog psihijatra, kaži mu da se nismo popravili.
Kada sam pitao Vladimira Bojića, pisca ovog romana, šta da napišem o njemu, kako bi voleo da ga čitaoci upoznaju, rekao je:
– Da li može samo crn kvadrat umesto fotografije i teksta? Ili znak pitanja?
– Ne može.
– Mora li to sve da se uređuje?
– Ne mora, ali na koricama većine knjiga možeš da pročitaš nešto o piscu. To često pomogne da se pravilno razme knjiga.
– Onda, samo napiši da sam bio u ratu.
– Onom ’99. NATO protiv SR Jugoslavije?
– Da, u tom.
– Zašto samo to?
– Samo to, jer kad god to nekom poverim, ućutkuju me i ubeđuju da nije bitno.
1996
– Pa burazeru, to je to, je’l me čuješ?!
– Šta bre da čujem, otišao mi snar u pičku materinu.
– Ma uzmi drugi i zameni. ‘Ajde bre, slušaj, puno je. Čime
da startujemo, šta misliš? Reci, hajde, ti uvek ubodeš. Reci,
bre, jebo te snar.
– Motorhed nikad ne omane.
– To! Znao sam! Ti to znaš, ti to osećaš, ti si genijal…!
– Alo, ‘ajde više ne seri, za petnaest minuta počinjemo, prekidoh ga.
Izlazimo na binu. Ja bubanj, Risko bas, Đorđe ritam gitara,
Sale solo gitara, Lanče vokal. Odvaljujemo sve po redu –
Motorhed, Metaliku, Panteru, Mejdene, Ganse… Mi u
transu sviramo – k’o nikad do sad, cela sala u transu. Jebote,
osećali smo se kao Stonsi. Opšte ludilo. Nismo mogli da
verujemo. Kad se završila svirka, prilazi nam neka novinarka.
– Pa, gospodo, šta kažete na jedan intervju?
Vau, mi nikad srećniji, svi smo nešto kenjali. Pa klinci smo,
prosek nam je bio od sedamnaest do dvadeset – ludi klinci.
Sve se završilo, dolazim gajbi. Ćale me sačekuje, naravno,
pijan.
– Štaje bilo, gde si do sada, je’l ti, bre, znaš šta se dešava,
možda sutra nećemo imati šta da jedemo, boli tebe kurac…
Keva me, kao i uvek, brani.
– Ma pusti ga, neka svira, samo da se ne drogira.
– Beži, bre i ti u pizdu materinu, ne mogu da vas gledam.
Nekako se izvlačim iz gajbe. Odlazim na krov zgra-de. Prilaze mi ortaci.
– Brate, kako ste rasturili! Oduvali ste SKC. ‘Ajde časti
pičko.
– Evo vam lova, idite po pivo. Gde je Jelena?
Kategorija: Roman
Autor: Vladimir Bojić
Izdavač: autorsko izdanje
Štampa: IP Karganoić
Tiraž: 500
Godina: 2024.
ISBN: 978-86-906394-0-3
Broj strana: 160
Pismo: latinica
Povez: broširano
Format [mm]: 130×200
Težina: 0,3 kg
Ostavite nam kontakt podatke, email adresu i/ili broj mobilnog telefona, pa ćemo vas kontaktiratu i najkraćem roku i dogovoriti slanje knjige. Plaćanje pouzećem (kuriru pri preuzimanju pošijke).
Hvala na interesovanju!